Our future 100,000 years from now

Naša budućnost nakon 100.000 godina

Will we still be here?

 

Hoćemo li još uvijek biti ovdje?

 

What will we be like?

 

Kakvi ćemo biti?

 

What will we speak?

 

Kojim ćemo jezikom govoriti?

 

What will the climate be like?

 

Kakva će biti klima?

 

Will there be any nature left?

 

Hoće li priroda preživjeti?

 

Where in the cosmos will we explore?

 

Gdje ćemo u svemiru istraživati?

 

Will we run out of resources?

 

Hoćemo li ostati bez prirodnih resursa?

 

What will our descendants know about us?

 

Što će naši potomci znati o nama?

 

Will we still be here?

What are the odds we will avoid extinction? In 2008, researchers attending the Global Catastrophic Risk Conference in Oxford, UK, took part in an informal survey of what they thought were the risks to humanity. They gave humans only a 19 per cent chance of surviving until 2100, but when you look more closely, such extreme pessimism is unfounded. Not only will we survive to 2100, it's overwhelmingly likely that we'll survive for at least the next 100,000 years. Take calculations by Richard Gott, an astrophysicist at Princeton University. Based on 200,000 years of human existence, he estimates we will likely last anywhere from another 5100 to 7.8 million years. Fossil evidence is similarly reassuring. Records in the rocks suggest that the average species survival time for mammals is about a million years, though some species survive 10 times as long. It seems there is plenty of time left on our clock.

Probably the greatest threat to an advanced civilisation is technology that runs out of control; nuclear weapons, bioengineering and nanotechnology have all been cited as bogeymen. But disaster expert Jared Diamond, a geographer at the University of California, Los Angeles, points out that we no longer live in isolated civilisations...  Search for more...

What are the odds we will avoid extinction? In 2008, researchers attending the Global Catastrophic Risk Conference in Oxford, UK, took part in an informal survey of what they thought were the risks to humanity. They gave humans only a 19 per cent chance of surviving until 2100, but when you look more closely, such extreme pessimism is unfounded. Not only will we survive to 2100, it's overwhelmingly likely that we'll survive for at least the next 100,000 years. Take calculations by Richard Gott, an astrophysicist at Princeton University. Based on 200,000 years of human existence, he estimates we will likely last anywhere from another 5100 to 7.8 million years. Fossil evidence is similarly reassuring. Records in the rocks suggest that the average species survival time for mammals is about a million years, though some species survive 10 times as long. It seems there is plenty of time left on our clock.

Probably the greatest threat to an advanced civilisation is technology that runs out of control; nuclear weapons, bioengineering and nanotechnology have all been cited as bogeymen. But disaster expert Jared Diamond, a geographer at the University of California, Los Angeles, points out that we no longer live in isolated civilisations. Humanity is now a global network of civilisations, with unprecedented access to a diverse, hard-won pool of knowledge already being harnessed for everyone's protection. We are also unlikely to be extinguished by a killer virus pandemic. The worst pandemics occur when a new strain of flu virus spreads across the globe. In this scenario people have no immunity, leaving large populations exposed. Four such events have occurred in the last 100 years - the worst, the 1918 flu pandemic, killed less than 6 per cent of the world's population. More will come, but disease-led extinctions of an entire species only occur when the population is confined to a small area, such as an island. A severe outbreak will kill many millions but there is no compelling reason to think any future virus mutations will trigger our total demise.

More scary is the prospect of a supervolcano eruption. Every 50,000 years or so, a supervolcano somewhere erupts and ejects more than 1000 cubic kilometres of ash. Such events have been linked with crashes in human population. Around 74,000 years ago, Toba erupted in Sumatra. Anthropologists have suggested that the event may have reduced the human population of Earth to just a few thousand. But as Bill McGuire, director of the Benfield Hazard Research Centre at University College London, points out, there were many fewer humans then and they were largely confined to the tropics, a geographical concentration that made the eruption's impact much more severe than would be the case with today's widely distributed population. "Wiping out 7 billion people today would be far more difficult", he says.

Judging by their historical frequency, it is estimated that the chance of a super-eruption in the next 100,000 years is between 10 and 20 per cent. With colossal clouds of ash plunging the surface of Earth into darkness for five or six years, global harvests would be badly hit for long enough to cause loss of life on an unprecedented scale. "The likely death toll would be in the billions", McGuire says. But it would have to happen twice in that timescale for a realistic chance of human extinction. That's not impossible, just statistically extremely unlikely. The biggest extinction threats of all come from space.

Solar flares, asteroid strikes and bursts of gamma rays from supernova explosions or collapsing stars are what we really need to get through. "Every 300 million years we would expect a gamma-ray burst or a severe supernova explosion that wipes out most of the ozone layer", says Brian Thomas, an expert on intergalactic hazards based at Washburn University in Topeka, Kansas. The result would be a massive increase in harmful radiation at the Earth's surface and an increased incidence of life-threatening cancers during the decades it would take for the ozone layer to recover. It's impossible to know when such an event might occur. Yet these things are so rare that the chance of an extinction event in the next 100,000 years is effectively zero. The same can be said for the threat of a solar flare so powerful that it knocks out all critical infrastructure, because it would take flares 1000 times more powerful than the biggest ever seen.

"Can our sun, in its present state, produce such a flare very occasionally? We don't know", says Mike Hapgood, a solar physicist based at the Rutherford Appleton Laboratory in Oxford, UK, and project manager for the European Space Agency's Space Weather Programme. But it remains an unlikely disaster scenario. Which leaves the poster child of disaster movies: the asteroid strike. This one will take some luck to avoid. Space is full of rocky debris that acts as an occasional threat to Earth. It is widely believed that the impact of a 15-kilometre-wide asteroid wiped out the dinosaurs 65 million years ago. In any 100,000 year period we can reasonably expect an impact from a 400-metre asteroid that will cause damage equivalent to 10,000 megatonnes of TNT. "Not enough to do in the whole civilisation, but certainly destroy an entire small country like France", says former astronaut Thomas Jones, who co-chairs NASA's Task Force on Planetary Defence. Some might argue that without France there is little hope for civilisation anyway, but in reality there is only a 1-in-5 chance of total wipeout. "Global effects come from an impact roughly every 500,000 years, so the odds are about 20 per cent for a catastrophic, civilisation-threatening impact within 100,000 years", Jones says. We should probably work on some anti-asteroid measures, but really humans concerned about the longevity of our species can relax: the view from here is fine.  » Search for more...

Hoćemo li još uvijek biti ovdje?

Koji su izgledi da ćemo izbjeći izumiranje? Istraživači koji su prisustvovali Konferenciji o opasnostima od globalnih katastrofa u Oxfordu u Ujedinjenom Kraljevstvu sudjelovali su 2008. godine u neslužbenom istraživanju pretpostavljenih opasnosti za čovječanstvo. Ljudima su dali samo 19 posto šanse za preživljavanje do 2100. godine, ali kada malo bolje pogledate, takav je krajnji pesimizam neutemeljen. Ne samo da ćemo doživjeti 2100. godinu, nego je vrlo vjerojatno da ćemo živjeti najmanje sljedećih 100.000 godina. Pogledajmo izračune Richarda Gotta, astrofizičara na Sveučilištu Princeton. Na temelju 200.000 godina ljudskog postojanja on procjenjuje da ćemo vjerojatno živjeti između 5100 i 7,8 milijuna godina. Fosilni dokazi upućuju na nešto slično. Zapisi u kamenju ukazuju na to da je prosječno razdoblje preživljavanja sisavaca oko milijun godina, iako neke vrste žive deset puta dulje. Čini se da nam nisu otkucali posljednji sati.

Najveća prijetnja suvremenoj civilizaciji vjerojatno je tehnologija koja se otima kontroli; nuklearno oružje, bioinženjerstvo i nanotehnologija navode se kao bauk. Ali stručnjak za katastrofe Jared Diamond, geograf s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, ističe da više ne živimo u izoliranim civilizacijama...  Potraži više...

Koji su izgledi da ćemo izbjeći izumiranje? Istraživači koji su prisustvovali Konferenciji o opasnostima od globalnih katastrofa u Oxfordu u Ujedinjenom Kraljevstvu sudjelovali su 2008. godine u neslužbenom istraživanju pretpostavljenih opasnosti za čovječanstvo. Ljudima su dali samo 19 posto šanse za preživljavanje do 2100. godine, ali kada malo bolje pogledate, takav je krajnji pesimizam neutemeljen. Ne samo da ćemo doživjeti 2100. godinu, nego je vrlo vjerojatno da ćemo živjeti najmanje sljedećih 100.000 godina. Pogledajmo izračune Richarda Gotta, astrofizičara na Sveučilištu Princeton. Na temelju 200.000 godina ljudskog postojanja on procjenjuje da ćemo vjerojatno živjeti između 5100 i 7,8 milijuna godina. Fosilni dokazi upućuju na nešto slično. Zapisi u kamenju ukazuju na to da je prosječno razdoblje preživljavanja sisavaca oko milijun godina, iako neke vrste žive deset puta dulje. Čini se da nam nisu otkucali posljednji sati.

Najveća prijetnja suvremenoj civilizaciji vjerojatno je tehnologija koja se otima kontroli; nuklearno oružje, bioinženjerstvo i nanotehnologija navode se kao bauk. Ali stručnjak za katastrofe Jared Diamond, geograf s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu, ističe da više ne živimo u izoliranim civilizacijama. Čovječanstvo je sada globalna mreža civilizacija, s nezapamćenim pristupom raznolikim, teško stečenim zalihama znanja koje se već koriste za zaštitu svih nas. Isto je tako malo vjerojatno da će nas dokrajčiti ubilački pandemijski virus. Najgore pandemije javljaju se kada se novi soj virusa gripe raširi po cijelom svijetu. Tada ljudi nemaju imunitet, zbog čega su ugrožene velike populacije. U posljednjih 100 godina dogodila su se četiri takva događaja - najgori od njih, pandemija gripe iz 1918. godine, usmrtio je manje od šest posto svjetskog stanovništva. Bit će toga još, ali izumiranje čitave vrste zbog bolesti događa se samo kada je stanovništvo ograničeno na malo područje, kao što je otok. Bolest velikog razmjera ubit će mnoge milijune, ali nema uvjerljivog razloga da mislimo kako će bilo koja buduća mutacija virusa dovesti do naše potpune propasti.

Više zastrašuje mogućnost erupcije supervulkana. Otprilike svakih 50.000 godina negdje eruptira supervulkan i izbaci više od 1000 kubičnih kilometara pepela. Takvi događaji povezivali su se sa smanjenjem ljudske populacije. Prije otprilike 74.000 godina vulkan Toba eruptirao je na Sumatri. Prema riječima antropologa, taj je događaj mogao smanjiti ljudsku populaciju na Zemlji na samo nekoliko tisuća. Međutim, kao što ističe Bill McGuire, ravnatelj istraživačkog centra Benfield Hazard pri Sveučilištu University College u Londonu, tada je bilo mnogo manje ljudi i oni su uglavnom bili ograničeni na tropske predjele, a takva je geografska koncentracija utjecaj erupcije učinila mnogo ozbiljnijim nego što bi to bilo danas kod vrlo raširenog stanovništva. "Danas bi bilo mnogo teže iskorijeniti sedam milijardi ljudi", kaže.

Sudeći prema njihovoj učestalosti u povijesti, procjenjuje se da je mogućnost supererupcije u sljedećih 100.000 godina između 10 i 20 posto. Kolosalni oblaci pepela zavili bi u tamu površinu Zemlje na pet ili šest godina, što bi utjecalo na ljetinu na globalnoj razini dovoljno dugo da dođe do ljudskih gubitka nezapamćenih razmjera. "Vjerojatno bi umrle milijarde ljudi", kaže McGuire. No da bi izumiranje ljudske vrste predstavljalo realnu mogućnost, to bi se moralo dogoditi dva puta u tom vremenskom razdoblju. To nije nemoguće, samo je statistički vrlo malo vjerojatno. Najveća opasnost od izumiranja dolazi iz svemira.

Zapravo se moramo pozabaviti solarnim bakljama, udarima asteroida i provalama gama-zraka nakon eksplozije supernove ili urušavanja zvijezda. "Svakih 300 milijuna godina možemo očekivati provalu gama-zraka ili ozbiljnu eksploziju supernove koja će uništiti najveći dio ozonskog omotača", kaže Brian Thomas, stručnjak za međugalaktičke opasnosti sa Sveučilišta Washburn u Topeki u Kansasu. Rezultat bi bio ogromno povećanje štetnog zračenja na Zemljinoj površini i veća učestalost pogubnog raka tijekom desetljeća potrebnih za obnovu ozonskog omotača. Ne može se znati kada će doći do takvog događaja. No ti su događaji toliko rijetki da je šansa da će doći do masovnog izumiranja u sljedećih 100.000 godina zapravo nikakva. Isto se može reći za prijetnju od solarne baklje koja bi bila toliko moćna da bi onesposobila svu ključnu infrastrukturu, jer bi baklje trebale biti 1000 puta moćnije od najveće ikada viđene.

"Može li naše sunce u svojem sadašnjem stanju povremeno proizvesti takvu baklju? To ne znamo", kaže Mike Hapgood, solarni fizičar koji radi u laboratoriju Rutherford Appleton u Oxfordu u Ujedinjenom Kraljevstvu i voditelj programa za vremenske prilike u svemiru Europske svemirske agencije. No to ostaje malo vjerojatni scenarij katastrofe. Prema tome, ostaje nam pravi primjer iz filma katastrofe: udar asteroida. Da bismo ga izbjegli, bit će nam potrebno malo sreće. Svemir je pun kamenih krhotina koje povremeno zaprijete Zemlji. Rašireno je vjerovanje da je udar 15 kilometara širokog asteroida prije 65 milijuna godina izbrisao dinosaure s lica Zemlje. U svakom razdoblju od 100.000 godina možemo opravdano očekivati udar asteroida od 400 metara koji će prouzročiti štetu ekvivalentnu 10.000 megatona TNT-a. "To nije dovoljno da se istrijebi cijela civilizacija, ali bi svakako uništilo čitavu malu zemlju poput Francuske", kaže bivši astronaut Thomas Jones, koji supredsjeda NASA-inom radnom skupinom za obranu planeta. Neki bi mogli tvrditi da bez Francuske sve u svemu ima malo nade za civilizaciju, ali je u stvarnosti šansa totalnog istrebljenja samo 1 od 5. "Udar uzrokuje globalne učinke otprilike svakih 500.000 godina, tako da su izgledi za katastrofalni udar koji bi ugrozio civilizaciju otprilike 20 posto unutar 100.000 godina", kaže Jones. Vjerojatno bismo trebali raditi na nekim mjerama zaštite od asteroida, ali se ljudi zabrinuti za dugovječnost naše vrste ipak mogu opustiti: pogled u budućnost je ohrabrujući.  » Potraži više...

What will we be like?

There's a famous thought experiment about kidnapping a caveman, bathing and shaving him, dressing him in a suit and putting him on the New York subway. Would anybody bat an eyelid? Probably not. Though they lived about 30,000 years ago, they were to all intents and purposes modern humans. Physically they were perhaps a little more robust, but behaviourally they were indistinguishable from us, give or take the effects of thousands of years of technological progress on our lives. We have undoubtedly come a long way since then. A caveman in 21st-century New York would recognise almost nothing except for other human beings. But his modern human brain would eventually adjust to the startling new surroundings, much as the Tierra del Fuego native who became known as "Jeremy Button" took to Victorian London after he was brought there in 1830 by Robert FitzRoy, captain of the Beagle.

Now turn that thought experiment on its head and project it into the deep future. What if somebody alive today could be transported to the – equivalent of New York 30,000 years - or even 100,000 years - from now? Even if suitably attired, would they fit in? Impossible to say, of course. Just because we've had more than 1000 generations of biological stasis does not mean we can expect thousands more...  Search for more...

Kakvi ćemo biti?

Jedan slavni misaoni eksperiment uključuje otmicu spiljskog čovjeka kojeg se okupa i obrije, odjene u odijelo i smjesti u njujorški metro. Bi li itko trepnuo okom? Vjerojatno ne. Iako su živjeli prije otprilike 30.000 godina, bili su zapravo suvremeni ljudi. Fizički su bili možda malo snažniji, ali po ponašanju se nisu razlikovali od nas, izuzevši učinke tisuća godina tehnološkog napretka na naše živote. Otada smo nesumnjivo dosta napredovali. Pećinski čovjek u 21. stoljeću u New Yorku ne bi prepoznao gotovo ništa osim drugih ljudi. Ali njegov suvremeni ljudski mozak s vremenom bi se prilagodio zapanjujućem novom okruženju, kao što se i domorodac iz Ognjene zemlje, koji je postao poznat pod nazivom "Jeremy Button", snašao u viktorijanskom Londonu kamo ga je 1830. godine doveo Robert FitzRoy, kapetan broda Beagle.



Sada okrenite taj misaoni eksperiment naglavačke i projicirajte ga u daleku budućnost. Što kad bi se nekog živućeg čovjeka moglo transportirati u New York kakav će biti za 30.000 godina – ili za čak 100.000 godina? Čak i uz prikladnu odjeću, bi li se uklopio? Naravno, to ne možemo znati. Samo zato što se naša vrsta nije značajnije mijenjala tijekom više od tisuću generacija, ne znači da možemo očekivati još tisuću...  Potraži više...

What will we speak?

Should your descendants uncover this page, yellowed and curling, thousands of years from now, many of these words will be incomprehensible - even if they call themselves speakers of English. After all, we struggle to decipher old English texts like Beowulf. You might be able to understand the hero's declaration that "Beowulf is min nama", but a millennium of language evolution has washed away the meaning from "grimma gaest Grendel" - the "ghastly demon Grendel". If our language has transformed almost beyond recognition in just 1000 years, how might it sound in tens of thousands of years?

Languages are largely shaped by the unpredictable whims of their speakers, but by examining the forces facing our language, we can speculate about how our descendants might speak. The most obvious question is whether they will be using English at all. Although English is the world's "lingua franca", its popularity largely hinges on the present economic importance of Anglophone countries. Should another country come to dominate world trade, our descendents may all be learning its language. If so, it's likely that they would begin to incorporate some of its terms into their own language - in the same way that Italians say that they will listen to a "podcast" on their "tablet" at the "weekend"...  Search for more...

Kojim ćemo jezikom govoriti?

Ako vaši potomci otkriju ovu stranicu, požutjelu i uvinutu, nakon više tisuća godina, mnoge riječi bit će neshvatljive – čak i ako se budu nazivali govornicima engleskog jezika. Naposljetku, borimo se da odgonetnemo staroengleske tekstove poput Beowulfa. Mogli biste razumjeti sljedeću izjavu heroja: "Beowulf is min nama" ("Zovem se Beowulf"), ali tisućljeće razvoja jezika odnijelo je značenje izraza "grimma gaest Grendel" – "strašni demon Grendel". Ako se naš jezik gotovo sasvim promijenio u samo 1000 godina, kako bi tek mogao zvučati za nekoliko desetaka tisuća godina?


Jezike uglavnom oblikuju nepredvidljivi hirovi njihovih govornika, ali ispitujući sile s kojima se susreće naš jezik, možemo nagađati o tome kako bi naši potomci mogli govoriti. Najočitije pitanje je hoće li se uopće koristiti engleskim jezikom. Iako je engleski jezik "lingua franca" svijeta, njegova popularnost uvelike ovisi o današnjem gospodarskom značaju anglofonih zemalja. Ako bi neka druga zemlja počela dominirati svjetskom trgovinom, naši potomci bi mogli učiti njezin jezik. U tom slučaju, oni će vjerojatno početi uvrštavati neke izraze iz tog jezika u svoj vlastiti – kao što Talijani kažu da će slušati "podcast" na svojem "tabletu" za "vikend"...  Potraži više...

What will the climate be like?

Fishing boats in the North Sea bring up some strange things in their nets, from the bones of mammoths to ancient stone tools and weapons. Here and in many other places around the world, we are discovering the remains of human settlements on what is now the seabed. As the world changed after the last ice age, many of our ancestors were forced to abandon their homes. And over the next 1000 years, let alone 100,000, the world is going to change dramatically again, forcing billions of people to find a new place to live. Some places would battle to survive even if sea level remained constant. The ancient Egyptian city of Herakleion disappeared beneath the Mediterranean Sea 2000 years ago as the soft sands of the delta it was built on subsided, and the same is happening to modern cities such as New Orleans and Shanghai.

In Miami and elsewhere, seas and rivers are eroding the land that cities are built on. With a stable climate, it might be possible to save cities like these, But as the world continues to warm, rising sea levels are going to drown many of our coastal cities, along with much farmland. The changing climate will also affect people living well above sea level, making some areas uninhabitable but creating new opportunities elsewhere. We don't know exactly how much hotter the world will become...  Search for more...

Kakva će biti klima?

Ribarice u Sjevernom moru nalaze neke čudne stvari u svojim mrežama, od kosti mamuta do drevnog kamenog oruđa i oružja. Ovdje i na mnogim drugim mjestima diljem svijeta otkrivamo ostatke ljudskih naseobina na onome što je sada morsko dno. Kako se svijet mijenjao nakon posljednjeg ledenog doba, mnogi naši preci bili su prisiljeni napustiti svoje domove. Tijekom sljedećih 1000 godina, a kamoli 100.000, svijet će se opet dramatično promijeniti, prisiljavajući milijarde ljudi da pronađu novo mjesto za život. Neka mjesta borila bi se za opstanak čak i da razina mora ostane nepromijenjena. Drevni egipatski grad Herakleja nestao je pod Sredozemnim morem prije 2000 godina kada se povukao meki pijesak ušća na kojem je izgrađen, a isto se događa i suvremenim gradovima kao što su New Orleans i Šangaj.

U Miamiju i drugdje more i rijeke erodiraju kopno na kojem su izgrađeni gradovi. Kad bi klima bila stabilna, bilo bi moguće spasiti ovakve gradove, ali kako se svijet nastavlja zagrijavati, rastuća razina mora potopit će mnoge naše gradove na obali, kao i mnogo poljoprivrednog zemljišta. Promjenjiva klima također će utjecati na ljude koji žive dosta iznad razine mora, čineći neka područja nepogodnima za život, ali stvarajući nove prilike drugdje. Ne znamo koliko točno će se svijet još zagrijati...  Potraži više...

Will there be any nature left?

On the face of it, the future of the natural world looks grim. Humans are causing a mass extinction that will be among the worst in Earth's history. Wilderness is being razed and we are filling the air, water and land with pollution. The bottom line is that, barring a radical shift in human behaviour, our distant descendants will live in a world severely depleted of nature's wonders. Biodiversity, in particular, will be hit hard. Assessments of the state of affairs make consistently depressing reading. Almost a fifth of vertebrates are classed as threatened, meaning there is a significant chance that those species will die out within 50 years. The main cause is habitat destruction, but human-made climate change will be increasingly important. One much-discussed model estimates that between 15 and 37 per cent of species will be "committed to extinction" by 2050 as a result of warming.

"It will be a new world", says Kate Jones at the Institute of Zoology in London. The ecosystem will become much simpler, dominated by a small number of widespread, populous species. Among animals that are "incompatible" with humans - we may like hunting them or colonising their habitat, for example - few will survive. "I don't have much hope for blue macaws, pandas, rhinos or tigers", Jones says. Ultimately, though, life will recover: it always has...  Search for more...

Hoće li priroda preživjeti?

Na prvi pogled, budućnost prirodnog svijeta čini se sumornom. Ljudi uzrokuju masovno izumiranje koje će biti među najgorima u Zemljinoj povijesti. Divljinu uništavamo, a zrak, vodu i zemlju zagađujemo. U konačnici će, ako ne dođe do radikalnog zaokreta u ljudskom ponašanju, naši daleki potomci živjeti u svijetu lišenom velikog dijela bogatstva prirode. Osobito će jako nastradati biološka raznolikost. Procjene postojećeg stanja dosljedno su deprimirajuće. Gotovo petina kralježnjaka svrstana je među ugrožene vrste, što znači da postoji velika vjerojatnost da ta vrsta izumre unutar 50 godina. Glavni uzrok je uništavanje staništa, ali sve značajnije će biti klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem. Jedan od modela o kojem je bilo mnogo rasprave procjenjuje da će između 15 i 37 posto vrsta "sigurno izumrijeti" do 2050. godine kao posljedica zagrijavanja.

"Bit će to novi svijet", kaže Kate Jones s Instituta za zoologiju u Londonu. Mnogo jednostavnijim ekosustavom dominirat će mali broj široko rasprostranjenih vrsta velikog broja jedinki. Od životinja koje su "nekompatibilne" s ljudima - možda ćemo ih htjeti loviti ili kolonizirati njihovo stanište, na primjer - malobrojne će preživjeti. "Mislim da nema mnogo nade za plave makae, pande, nosoroge ili tigrove", kaže Jones. Na kraju će se život ipak oporaviti: uvijek je bilo tako...  Potraži više...

Where in the cosmos will we explore?

It is an inescapable fact. The destinations we can visit in outer space will always be limited by the technical challenges of travelling the unimaginable distances involved, especially within a human lifespan. Still, that will not be the only factor shaping where our descendants go. The route that they take into the cosmos will be equally driven by age-old human motivations - and perhaps even a dash of religious fervour. First, the bad news. Last year, a group of scientists, engineers and futurists assembled in Orlando, Florida, to plot humanity's next era of exploration. The name of the plan was the "100 Year Starship Study". The idea was to begin to work out, over the next century, how to get humans to the nearest stars. You can't fault the idea for ambition, but many of them soon realised that developing the necessary technology was daunting, if not fanciful. Neal Pellis of the Universities Space Research Association based in Columbia, Maryland, summed up just how far our fastest spacecraft are from achieving interstellar travel. "The nearest star is Alpha Centauri", he told the meeting's participants. "At 25,000 miles per hour, it would take 115,000 years to get there. So this is not a plan"...  Search for more...

Gdje ćemo u svemiru istraživati?

Jedna je činjenica neminovna. Raspon odredišta koja možemo posjetiti u svemiru uvijek će biti ograničen tehničkom zahtjevnošću putovanja na nezamislive udaljenosti o kojima se radi, osobito unutar ljudskog životnog vijeka. Ipak, to neće biti jedini čimbenik koji će odlučivati kamo će naši potomci ići. Na putu kojim će krenuti u svemir jednako će ih pokretati prastare ljudske pobude - možda čak i trunka religijskog žara. Prvo loša vijest. Prošle godine se skupina znanstvenika, inženjera i futurista okupila u Orlandu na Floridi kako bi isplanirala doba ljudskog istraživanja koje slijedi. Naziv plana bio je "100 Year Starship Study" (u slobodnom prijevodu "Studija stogodišnjeg razvoja međuzvjezdanog putovanja"). Studija počiva na zamisli da se počne smišljati, tijekom sljedećeg stoljeća, kako ljude dovesti do najbližih zvijezda. Ne možete kriviti tvorce ove zamisli zbog ambicioznosti, ali mnogi su ipak uskoro shvatili da su izgledi za razvoj potrebne tehnologije obeshrabrujući, ako ne i nerealni. Neal Pellis iz Saveza sveučilišta za svemirska istraživanja sa sjedištem u Columbiji u američkoj saveznoj državi Marylandu rekao je kratko i jasno koliko su naše najbrže svemirske letjelice daleko od uspješnog međuzvjezdanog putovanja. "Najbliža zvijezda nam je Alfa Centauri", kazao je sudionicima sastanka. "Brzinom od 25.000 milja na sat trebalo bi nam 115.000 godina da stignemo tamo...  Potraži više...

Will we run out of resources?

In 1924, a young mining engineer named Ira Joralemon made an impassioned address to the "Commonwealth Club of California". "The age of electricity and of copper will be short", he said. "At the intense rate of production that must come, the copper supply of the world will last hardly a score of years... Our civilisation based on electrical power will dwindle and die". Copper - and civilisation - are still here. Yet almost a century on from Joralemon's warning, similar wake-up calls can still be heard. The price of copper has surged to a series of all-time highs on the back of increased demand from China. "Peak copper" is upon us, say some; reserves will run out within a couple of decades, say others.


Such prophecies of doom overlook something important. For most of our history, the way technology has developed has been determined by the materials available: think Stone Age, Bronze Age, Iron Age. But while we might label our era the Silicon Age - or perhaps more pertinently, the Hydrocarbon Age - we are not one-trick ponies any more. These days the rapid pace of technological development is more likely to change the materials we rely on. The "Engineering and Mining Journal-Press" drove home the point in a prescient editorial response to Joralemon's warning...  Search for more...

Hoćemo li ostati bez prirodnih resursa?

Mladi je rudarski inženjer po imenu Ira Joralemon 1924. godine održao strastven govor pred forumom "Commonwealth Club of California". "Doba električne energije i bakra trajat će kratko", rekao je. "Uz intenzivnu stopu proizvodnje koja je neizbježna, svjetske zalihe bakra potrajat će jedva dvadeset godina... Naša civilizacija temeljena na električnoj energiji postupno će slabjeti i zatim umrijeti". Bakar - kao i civilizacija - još uvijek su ovdje. Ipak, gotovo cijelo stoljeće nakon Joralemonovog upozorenja, još uvijek se mogu čuti slični apeli na svijest odgovornih. Cijena bakra rasla je do niza rekordnih vrijednosti zahvaljujući povećanoj potražnji iz Kine. Dosegli smo maksimalnu stopu proizvodnje bakra, kažu neki; zalihe će biti potrošene u roku od par desetljeća, govore drugi.

Takva mračna proročanstva previđaju jednu važnu činjenicu. Tijekom većeg dijela naše povijesti, način na koji se tehnologija razvijala bio je određen dostupnim materijalom: sjetite se kamenog doba, brončanog doba, željeznog doba. No iako bismo mogli nazvati naše doba silicijskim - ili možda prikladnije, ugljikovodičnim - nismo više tako jednostrani. Danas je vjerojatnije da ubrzani tempo tehnološkog razvoja promijeni materijal u koji se pouzdajemo. Časopis "Engineering and Mining Journal-Press" jasno nam predočuje tu ideju u dalekovidnom uredničkom odgovoru na Joralemonovo upozorenje...  Potraži više...

What will our descendants know about us?

When humans in the far future are piecing together a picture of the primitive civilisation of 2012, archaeology will surely be the best way to go about it. After all, the best libraries, archives and museums can be undone by a single fire, amply illustrated by the fate of the library of Alexandria. So what will archaeologists working 100,000 years from now discover about us? Only the luckiest of artefacts will avoid being crushed, scattered, recycled or decomposed. You, personally, will almost certainly leave nothing behind that survives that long. To get a sense of why, just point time's arrow the same distance in the opposite direction. Around 100,000 years ago, anatomically modern humans were just emerging from Africa to populate the world. Most of what we know about them is guesswork, because the only clues that remain are sharp stone tools and a handful of fossils.

You are especially unlikely to leave your bones behind. Fossilisation is an exceedingly rare event, especially for terrestrial animals like us - though with 7 billion people on the planet, at least a few of us will no doubt achieve lasting fame. Luckiest - and rarest - will be the "instant fossils". These form when people or animals die in calcium-rich seasonal ponds and wetlands, or in caves...  Search for more...

Što će naši potomci znati o nama?

Kada ljudi iz daleke budućnosti budu slagali sliku primitivne civilizacije iz 2012. godine, u tome će im zasigurno najviše pomoći arheologija. Na kraju krajeva, najbolje knjižnice, arhivi i muzeji mogu nestati u samo jednom požaru, kao što zorno prikazuje primjer sudbine Aleksandrijske biblioteke. Što će, dakle, arheolozi otkriti o nama za 100.000 godina? Samo artefakti koji budu imali najviše sreće neće biti uništeni, razbacani, reciklirani ili raspadnuti. Vi osobno najvjerojatnije nećete iza sebe ostaviti ništa što će preživjeti tako dugo. Da biste shvatili zašto, samo usmjerite vremensku strelicu na istu udaljenost u suprotnim smjerovima. Prije otprilike 100.000 godina, anatomski suvremeni ljudi tek su se pojavili u Africi i počeli naseljavati svijet. Većina onoga što znamo tek je puko nagađanje, jer jedini preostali tragovi su oštri kameni alati i šačica fosila.

Posebno je mala vjerojatnost da će iza vas ostati vaše kosti. Fosilizacija je izuzetno rijetka pojava, posebno za kopnene životinje poput nas – iako će od 7 milijardi ljudi na planetu barem neki od nas nesumnjivo postići trajnu slavu. Najsretniji – i najmalobrojniji – postat će "instant fosili". Oni nastaju kada ljudi ili životinje umru u kalcijem bogatim sezonskim jezerima i močvarama, ili u pećinama...  Potraži više...