Science |
|
Znanost |
What has the Higgs boson done for us?
|
|
Što je Higgsov bozon učinio za nas?
|
Society |
|
Društvo |
Has the time come to abandon online anonymity?
|
|
Je li došlo vrijeme da napustimo anonimnost na internetu?
|
Ecology |
|
Ekologija |
Should we give the green light to geoengineers?
|
|
Trebamo li dati zeleno svjetlo geoinženjerima?
|
Technology |
|
Tehnologija |
Software detects suspicious shipments
|
|
Softver pronalazi sumnjive pošiljke
|
Parking app can predict when a spot will open up
|
|
Aplikacija za parkiranje može predvidjeti kada će mjesto postati slobodno
|
Dolphin sonar inspires coin-sized bomb detector
|
|
Delfinov sonar je dao inspiraciju za detektor bombi veličine kovanice
|
Medicine |
|
Medicina |
If diabetes causes Alzheimer's, we can beat it
|
|
Ako Alzheimerovu bolest uzrokuje dijabetes, možemo je pobijediti
|
Cuisine |
|
Kulinarstvo |
Sweet potato pie
|
|
Pita od slatkog krumpira
|
|
|
|
|
What has the Higgs boson done for us?
In 2012 American Independence Day was a high-water mark for European science: it saw the announcement of the discovery of the Higgs boson at the LHC, near Geneva, Switzerland.
For Leon Lederman, though, it was a bad sign for American science.
The Nobel prizewinning physicist is a former director of Fermilab near Chicago.
He is also the person who, tongue in cheek, gave the Higgs boson its "God particle" moniker.
In "Beyond the God Particle", co-written with fellow particle physicist Christopher Hill, Lederman bemoans the short-sightedness of American politicians who pulled the plug on the Superconducting Supercollider (SSC) in 1993 and signalled the retreat of the US from the frontier of fundamental physics.
But while the US Congress may well have lacked leadership, it is perhaps unfair to blame Congress entirely.
The plan for the SSC was to excavate a vast circular tunnel in Waxahachie, Texas, while the LHC plan proposed reusing an existing subterranean "ring".
Confining a superfast beam to such a small track could be achieved only with superconducting magnets of extreme power, and they were pure science fiction at the time the LHC was proposed.
In short, European scientists displayed the kind of daring, determined spirit formerly seen in American scientists of the Apollo moon-shot era...
Search for more... 
In 2012 American Independence Day was a high-water mark for European science: it saw the announcement of the discovery of the Higgs boson at the LHC, near Geneva, Switzerland.
For Leon Lederman, though, it was a bad sign for American science.
The Nobel prizewinning physicist is a former director of Fermilab near Chicago.
He is also the person who, tongue in cheek, gave the Higgs boson its "God particle" moniker.
In "Beyond the God Particle", co-written with fellow particle physicist Christopher Hill, Lederman bemoans the short-sightedness of American politicians who pulled the plug on the Superconducting Supercollider (SSC) in 1993 and signalled the retreat of the US from the frontier of fundamental physics.
But while the US Congress may well have lacked leadership, it is perhaps unfair to blame Congress entirely.
The plan for the SSC was to excavate a vast circular tunnel in Waxahachie, Texas, while the LHC plan proposed reusing an existing subterranean "ring".
Confining a superfast beam to such a small track could be achieved only with superconducting magnets of extreme power, and they were pure science fiction at the time the LHC was proposed.
In short, European scientists displayed the kind of daring, determined spirit formerly seen in American scientists of the Apollo moon-shot era.
As a consequence, and ironically, they presented their collective funding governments with a far lower total bill for the enterprise.
Although Lederman and Hill mourn the SSC, they seem to have accepted that European-style international collaborations with their pooled financial resources are the sensible way forward for particle physics.
Even so, they want to see the US punching its weight in particle physics again.
In 2015, the LHC will start operating at even higher energies.
Lederman and Hill suggest an American "Project X" to coincide with this, to look for ultra-rare, low-energy processes that may reveal a new fundamental physics.
It's a bold plan.
Mass, in a nutshell, is not what you think it is.
Not by a long chalk.
According to Lederman and Hill, a subatomic particle such as a muon, which feels the weak nuclear force, flickers back and forth between a right and a left corkscrewing form (the flicker is known as Zitterbewegung).
If, however, the muon could be boosted to the speed of light, its time would slow to a standstill, as predicted by Einstein's special theory of relativity.
A particle that experiences no passage of time is a photon, so the muon would appear like a photon.
Since a photon has no mass, neither would the superfast muon.
Its mass would have been "switched off".
But all that has happened to it is that the flickering between left and right forms has stopped.
The inference is that this oscillation is what gives a muon its mass.
So where does the Higgs come in?
In switching from the left to the right form, a muon must destroy its "weak charge", which is as impossible as destroying the ordinary electric charge.
Hence the left-right switch must be mediated by another particle that takes away the weak charge.
The particle is not obvious so it must be short-lived, which in quantum theory is synonymous with being massive.
It cannot add electric charge, so it must have zero electric charge.
And it cannot add quantum "spin", so it must have zero spin, making it a boson.
And this is the recipe for the Higgs.
According to Lederman and Hill, the defining characteristic of bosons is their "gregariousness".
Just like the photons that make up an electromagnetic field, the bosons of the Higgs field like to be with their "mates", crowding the vacuum that fills the universe.
And it is the drag exerted on a muon as it continually has to interact with Higgs bosons in the vacuum that endows it with mass.
But while photons are easy to pluck from the electromagnetic field, Higgs bosons are immensely hard to pull from their field.
In fact, that takes a whopping 125 gigaelectronvolts to be precise - which is why nothing less than the LHC could do it.
All of this is about as far from the description of how the Higgs generates mass as it is possible to get.
And it is worth the price of the book alone.
Three-quarters of the way through, Lederman and Hill do admit, that the Higgs explains only a minuscule part of mass.
The lion's share - 99 per cent - comes from the strong nuclear force and has nothing whatsoever to do with the weakly interacting Higgs.
This fact has been omitted by almost all particle physicists in their eagerness to big up the Higgs to the media.
Lederman and Hill's book is a great read.
Frustratingly, the Higgs has as yet provided no clues we did not already know.
The outstanding question remains: if the Higgs gives other particles mass, what gives the Higgs its mass?
It's hard not to think that, as particle physicists make these grandiose plans, the universe looks on and mocks their efforts.
After all, we now know that the stuff particle physicists are trying to understand accounts for a mere 4.9 per cent of the mass and energy of the universe.
No one has the slightest idea about the true identity of the major components, dark matter and dark energy.
If anything, the discovery of the "God particle" has shown just how much further we have to go to understand the heart of nature.
» Search for more...
|
|
Što je Higgsov bozon učinio za nas?
Američki Dan neovisnosti 2012. godine je bio značajan dan za europsku znanost: najavljeno je otkriće Higgsovog bozona u LHC-u blizu Ženeve u Švicarskoj.
Međutim, za Leona Ledermana je to bio loš znak za američku znanost.
Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za fiziku je bivši upravitelj laboratorija Fermilab kraj Chicaga.
On je također osoba koja je, ironično, dala Higgsovom bozonu ime "Božja čestica".
U knjizi "Beyond the God Particle", koju je napisao zajedno s kolegom, fizičarem subatomskih čestica Christopherom Hillom, Lederman žali zbog kratkovidnosti američkih političara koji su 1993. godine zaustavili razvoj Supravodljivog supersudarača (SSC) i signalizirali povlačenje SAD-a s granice fundamentalne fizike.
Međutim, iako je američkom Kongresu vjerojatno i nedostajala sposobnost vođenja, možda nije pravedno u cijelosti okriviti Kongres.
Plan za SSC bio je iskopati ogromni kružni tunel kod grada Waxahachie u Teksasu, dok je plan za LHC predlagao korištenje postojećeg podzemnog "prstena".
Ograničavanje superbrze zrake na tako malu stazu bilo je moguće postići samo supravodljivim magnetima izuzetno velike snage, koji su bili čista znanstvena fantastika u vrijeme kada je predložen LHC.
Ukratko, europski znanstvenici pokazali su onu vrstu poduzetnog i odlučnog duha kakav je nekad bio viđen kod američkih znanstvenika iz razdoblja Apollo misija na mjesec...
Potraži više...
Američki Dan neovisnosti 2012. godine je bio značajan dan za europsku znanost: najavljeno je otkriće Higgsovog bozona u LHC-u blizu Ženeve u Švicarskoj.
Međutim, za Leona Ledermana je to bio loš znak za američku znanost.
Ovaj dobitnik Nobelove nagrade za fiziku je bivši upravitelj laboratorija Fermilab kraj Chicaga.
On je također osoba koja je, ironično, dala Higgsovom bozonu ime "Božja čestica".
U knjizi "Beyond the God Particle", koju je napisao zajedno s kolegom, fizičarem subatomskih čestica Christopherom Hillom, Lederman žali zbog kratkovidnosti američkih političara koji su 1993. godine zaustavili razvoj Supravodljivog supersudarača (SSC) i signalizirali povlačenje SAD-a s granice fundamentalne fizike.
Međutim, iako je američkom Kongresu vjerojatno i nedostajala sposobnost vođenja, možda nije pravedno u cijelosti okriviti Kongres.
Plan za SSC bio je iskopati ogromni kružni tunel kod grada Waxahachie u Teksasu, dok je plan za LHC predlagao korištenje postojećeg podzemnog "prstena".
Ograničavanje superbrze zrake na tako malu stazu bilo je moguće postići samo supravodljivim magnetima izuzetno velike snage, koji su bili čista znanstvena fantastika u vrijeme kada je predložen LHC.
Ukratko, europski znanstvenici pokazali su onu vrstu poduzetnog i odlučnog duha kakav je nekad bio viđen kod američkih znanstvenika iz razdoblja Apollo misija na mjesec.
Ironično, oni su svojim vladama koje su ih zajedno financirale kao rezultat svega predstavili daleko niže troškove za cjelokupan pothvat.
Iako Lederman i Hill žale za SSC-om, čini se da su prihvatili da su međunarodne suradnje u europskom stilu s udruženim financijskim sredstvima razuman put naprijed za fiziku subatomskih čestica.
Unatoč tome, oni žele vidjeti da SAD ponovno započne natjecanje u fizici subatomskih čestica.
LHC će 2015. godine početi raditi na još većim razinama energije.
Lederman i Hill predlažu da se američki "Project X" vremenski poklopi s tim događajem, te da traži iznimno rijetke niskoenergetske procese koji bi mogli otkriti novu fundamentalnu fiziku.
Ovo je hrabar plan.
Masa, u biti, nije ono što smatrate da jest.
Niti približno.
Prema Ledermanu i Hillu, subatomska čestica kao što je mion, koja osjeća slabu nuklearnu silu, titra naprijed i natrag između desnog i lijevog spiralnog oblika (ovo treperenje je poznato pod nazivom Zitterbewegung).
Međutim, kada bi mion bio ubrzan na brzinu svjetlosti, njegovo vrijeme bi usporilo do stanja mirovanja, kako to predviđa Einsteinova teorija relativnosti.
Čestica koja ne doživljava protok vremena je foton, pa bi se mion ponašao kao foton.
Budući da foton nema masu, ni superbrzi mion ne bi imao masu.
Njegova masa bi bila "isključena".
Međutim, sve što se mionu dogodilo je da je treperenje između lijevog i desnog oblika stalo.
Zaključak je da je upravo to titranje ono što mionu daje masu.
Dakle, gdje tu dolazi Higgsov bozon?
U prijelazu iz lijevog u desni oblik, mion mora uništiti svoj "slabi naboj", što je jednako nemoguće kao i uništavanje običnog električnog naboja.
Stoga se prijelaz iz lijevog u desni oblik mora dogoditi uz posredovanje druge čestice koja uklanja slabi naboj.
Čestica nije uočljiva pa mora biti kratkog vijeka, što je u kvantnoj teoriji sinonim za masivnost.
Ona ne može dodati električni naboj, pa njen električni naboj mora biti ravan nuli.
A ne smije niti dodati kvantni "spin", pa njen spin mora biti ravan nuli, što je čini bozonom.
I to je recept za Higgsov bozon.
Prema Lederman-u i Hill-u, karakteristika koja određuje bozon je njihova "društvenost".
Baš poput fotona koji sačinjavaju elektromagnetsko polje, bozoni Higgsovog polja vole biti sa svojim "prijateljima", nastanjujući vakuum koji ispunjava svemir.
A to je otpor koji osjeća mion, jer neprestano mora vršiti interakciju s Higgsovim bozonima u vakuumu koji mu daju masu.
No, dok je fotone lako izvući iz elektromagnetskog polja, Higgsove bozone je izuzetno teško izvući iz njihovog polja.
U stvari, za to je potrebno nevjerojatnih 125 gigaelektronvolta, da budemo precizni - a iz tog razloga ništa osim LHC-a to nije u stanju učiniti.
Sve je ovo maksimalno daleko od standardnog opisa kako Higgsov bozon stvara masu.
I već samo zbog toga je knjiga vrijedna svoje cijene.
Na otprilike tri četvrtine knjige, Lederman i Hill priznaju da Higgsov bozon objašnjava tek neznatan dio mase.
Najveći udio - 99 posto - dolazi iz jake nuklearne sile i nema nikakve veze sa slabom interakcijom Higgsovog bozona.
Ovu činjenicu izostavljaju gotovo svi fizičari subatomskih čestica u svojoj želji za promocijom Higgsovog bozona u medijima.
Ledermanova i Hillova knjiga je odlično štivo.
Frustrirajuće je da nam Higgsov bozon do sada još nije dao indicije koje već nismo znali.
Glavno pitanje ostaje: ako Higgsov bozon daje drugim česticama masu, što daje masu Higgsovom bozonu?
Teško je ne pomisliti da svemir gleda i ruga se naporima fizičara subatomskih čestica dok oni rade svoje velike planove.
Uostalom, sada znamo da ono što fizičari subatomskih čestica pokušavaju shvatiti ima udio od svega 4,9 posto mase i energije svemira.
Nitko ništa ne zna o pravom identitetu glavnih komponenti, tamne materije i tamne energije.
Ako ništa drugo, otkriće "Božje čestice" nam je pokazalo koliko još moramo napredovati da bismo razumjeli srce prirode.
» Potraži više...
|
|
|
|
|
Has the time come to abandon online anonymity?
Anonymity promises invaluable freedom from social, professional and political constraints.
Without it, how readily would critics and whistle-blowers speak up?
Would the Arab Spring have happened?
If you believe in free speech, there are clear reasons to defend it.
Nonetheless, many of us have already given up our anonymity as our physical and digital lives have become entangled.
That suits internet companies, who want real people as their customers, not shadowy aliases.
They also hope we will behave better if we are readily identifiable.
That seems a forlorn hope.
True online anonymity is hard to achieve, but technically savvy internet users can get close to it.
And there will always be some people who will simply shrug if they are unmasked.
Perhaps we are focusing on the wrong target.
In every society there are a few sociopaths...
Search for more...
|
|
Je li došlo vrijeme da napustimo anonimnost na internetu?
Anonimnost obećava neprocjenjivu slobodu od društvenih, profesionalnih i političkih ograničenja.
Bez nje, koliko bi kritičari i zviždači bili spremni govoriti otvoreno?
Bi li se dogodilo Arapsko proljeće?
Ako vjerujete u slobodu govora, postoje jasni razlozi za njenu obranu.
Pa ipak, mnogi nas su već odustali od anonimnosti jer su naši fizički i digitalni životi postali povezani.
To odgovara internetskim tvrtkama, koje žele stvarne osobe kao svoje klijente, a ne tajne pseudonime.
Također se nadaju da ćemo se bolje vladati ako je naš identitet bez problema moguće utvrditi.
To se čini kao izgubljena nada.
Stvarnu anonimnost na internetu je teško postići, ali tehnički iskusni internetski korisnici mogu doći vrlo blizu toga.
A uvijek će postojati ljudi koji će jednostavno slijegati ramenima ako ih se raskrinka.
Možda se usmjeravamo na pogrešan cilj.
U svakom društvu postoji nekoliko sociopata...
Potraži više...
|
|
|
|
|
Software detects suspicious shipments
Is a boatload of toys what it says it is?
Spotting illicit cargo among the billions of tonnes of goods that move through the world's ports each year is about to get easier, thanks to artificial intelligence.
Smuggling hit the news in July, when a North Korean ship, the Chong Chon Gang, was stopped in Panama as it transported arms from Cuba.
The weapons were hidden underneath 200,000 bags of sugar.
The sugar and "2000 empty polyethylene bags" were the only items listed in the cargo manifest, which aroused suspicion.
Existing tools for finding anomalous records are primitive and involve only very basic checks, says Antonio Sanfilippo at Pacific Northwest National Laboratory in Washington state.
So he has created a data-mining system that can scan millions of ship manifests to find cargoes that don't seem quite right...
Search for more...
|
|
Softver pronalazi sumnjive pošiljke
Je li neki teret igračaka na brodu zaista to što na njemu piše?
Uočavanje nezakonitog tereta među milijardama tona robe koja prometuje kroz svjetske luke svake godine postat će lakše, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji.
Krijumčari su dospjeli na vijesti u srpnju, kada je sjevernokorejski brod Chong Chon Gang zaustavljen u Panami jer je prevozio oružje iz Kube.
Oružje je bilo skriveno ispod 200.000 vreća šećera.
Šećer i "2000 praznih polietilenskih vreća" bili su jedine stavke navedene u teretovnici, što je potaknulo sumnju.
Postojeći alati za pronalaženje nepravilnosti u dokumentaciji su primitivni i uključuju samo najosnovnije provjere, kaže Antonio Sanfilippo iz Nacionalnog laboratorija Pacific Northwest u državi Washington.
On je stoga izradio sustav za ekstrakciju podataka koji može pretraživati milijune brodskih teretovnica kako bi otkrio terete s kojima naizgled nešto nije u redu...
Potraži više...
|
Parking app can predict when a spot will open up
Are you sick of searching for a city parking spot?
Let your phone do the work.
An app can automatically determine when its user has parked, and can alert others when the spot comes open again, all without manual input.
Built by researchers of National Cheng Kung University in Tainan City, Taiwan, the app uses a phone's accelerometer to recognise when a motorist is driving, when the car stops, and when they get out of the car and start walking - inferring from this sequence that they have parked...
Search for more...
|
|
Aplikacija za parkiranje može predvidjeti kada će mjesto postati slobodno
Je li vam muka od traženja parkirnog mjesta u gradu?
Neka vaš telefon obavi taj posao.
Aplikacija može automatski utvrditi kada je njezin korisnik parkirao, te može dojaviti drugima kada je parkirno mjesto ponovno slobodno, a sve to bez ručnog unošenja podataka.
Napravili su je znanstvenici sa Nacionalnog sveučilišta Cheng Kung u gradu Tainan City na Tajvanu, a aplikacija koristi akcelerometar telefona za prepoznavanje kada vozač vozi, kada se automobil zaustavlja i kada osoba izlazi iz automobila i počinje hodati - iz čega donosi zaključak da se osoba parkirala...
Potraži više...
|
Dolphin sonar inspires coin-sized bomb detector
Flipper would be impressed.
Dolphin sounds have inspired the development of a cheap, coin-sized radar gadget that can sense hidden electronics.
The device could be used to find covert surveillance bugs, bomb triggers or timers - even if they are hidden in large piles of garbage.
While watching a nature show, acoustics engineer Timothy Leighton of the University of Southampton, UK, wondered why dolphins blow clouds of bubbles from their blowholes to corral fish.
Surely, he thought, these "bubble nets" must reflect sonar clicks and wreck the dolphin's ability to locate their prey.
"Even the best man-made sonar couldn't distinguish between the fish and bubbles", he says.
"There has to be something else going on".
By experimenting with different forms of acoustic signals, he found that a large pulse followed by a small one could reflect sound waves in such a way as to allow fish and bubbles to be easily distinguished...
Search for more...
|
|
Delfinov sonar je dao inspiraciju za detektor bombi veličine kovanice
Flipper bi bio impresioniran.
Zvukovi koje proizvode delfini dali su inspiraciju za razvoj jeftine radarske sprave veličine kovanice koja može otkriti skrivenu elektroniku.
Uređaj bi se mogao koristiti za pronalaženje skrivenih mikrofona za prisluškivanje, detonatora eksploziva ili kronometara - čak i ako su skriveni u velikim hrpama smeća.
Dok je gledao emisiju o prirodi, Timothy Leighton, inženjer za akustiku sa Sveučilišta u Southamptonu u Ujedinjenom Kraljevstvu, čudio se zašto delfini ispuhuju mjehuriće iz svojih nosnica u koraljne ribe.
Mislio je da ove "mreže mjehurića" zasigurno odbijaju zvukove sonara i uništavaju sposobnost delfina da lociraju plijen.
"Čak ni najbolji sonar kojeg je izradio čovjek ne bi mogao uočiti razliku između riba i mjehurića", kaže on.
"Ovdje se sigurno događa nešto drugo".
Eksperimentirajući s različitim oblicima zvučnih signala, uočio je da veliki impuls nakon kojeg slijedi jedan mali impuls može odbijati zvučne valove na način koji omogućuje lako razlikovanje riba i mjehurića...
Potraži više...
|
|
|
|
|
If diabetes causes Alzheimer's, we can beat it
Just over 100 years ago, German pathologist Alois Alzheimer dissected the brain of a 57-year-old woman who had died in a hospital in Kassel.
He found tangles of strange fibrous deposits that seemed to have destroyed her brain from within.
Today, the disease that bears his name is stalking our ageing societies.
About 35 million people have Alzheimer's; most of them require expensive, exhausting care.
By 2050 that number is expected to triple.
We still don't really know what causes the disease or how it destroys the brain.
There is no way to prevent it and no cure.
Dealing with the epidemic will cost trillions of dollars.
All is not lost, however.
There is growing evidence that Alzheimer's is actually a late stage of another disease, type 2 diabetes...
Search for more...
|
|
Ako Alzheimerovu bolest uzrokuje dijabetes, možemo je pobijediti
Prije nešto više od 100 godina, njemački patolog Alois Alzheimer je secirao mozak 57-godišnje žene koja je umrla u bolnici u Kasselu.
Otkrio je splet čudnih vlaknastih naslaga koje su naizgled uništile njezin mozak iznutra.
Danas bolest koja nosi njegovo ime progoni naše društvo koje postaje sve starije.
Oko 35 milijuna ljudi boluje od Alzheimerove bolesti; većini njih potrebna je skupa i iscrpljujuća skrb.
Očekuje se da će se do 2050. godine taj broj utrostručiti.
Još uvijek ne znamo što zapravo uzrokuje bolest ili kako ona uništava mozak.
Ne postoji način da se bolest spriječi i za nju nema lijeka.
Izlaženje na kraj s epidemijom stajat će bilijune dolara.
Međutim, nije sve izgubljeno.
Postoji sve više dokaza da je Alzheimerova bolest u stvari kasnija faza druge bolesti, dijabetesa tipa 2...
Potraži više...
|
|
|
|
|
Sweet potato pie
Ingredients
450 g sweet potato
115 g butter, softened
200 g white sugar
120 ml milk
2 eggs
2 g ground nutmeg
1 g ground cinnamon
5 ml vanilla extract
1 (22 cm) unbaked pie crust
Directions
Boil sweet potato whole in skin for 40 to 50 minutes, or until done.
Run cold water over the sweet potato, and remove the skin.
Break apart sweet potato in a bowl.
Add butter, and mix well with mixer.
Stir in sugar, milk, eggs, nutmeg, cinnamon and vanilla.
Beat on medium speed until mixture is smooth.
Pour filling into an unbaked pie crust...
Search for more...
|
|
Pita od slatkog krumpira
Sastojci
450g slatkog krumpira
115g maslaca, omekšanog
200g bijelog šećera
120ml mlijeka
2 jaja
2g mljevenog muškatnog oraščića
1g mljevenog cimeta
5ml ekstrakta vanilije
1 neispečena kora za pitu (22 cm)
Način pripreme
Kuhajte cijele slatke krumpire u kori oko 40 do 50 minuta, odnosno dok se ne skuhaju.
Prelijte slatke krumpire hladnom vodom i ogulite ih.
Razlomite slatke krumpire u zdjeli.
Dodajte maslac i dobro izmiješajte mikserom.
Umiješajte šećer, mlijeko, jaja, muškatni oraščić, cimet i vaniliju.
Miješajte mikserom na srednjoj brzini sve dok smjesa ne bude glatka.
Ulijte punjenje u neispečenu koru za pitu...
Potraži više...
|
|
|
